[HOME]

    Onog dana kada je dječarac sa Kovača, inače malonogometni virtouz Dževad Šabanagić zamijenio krpenjaču violinom i time definitivno zacrtao svoj umjetnički i ljudski put u budućnost, ali i opečatio svoj ukupni angažman humanističkog smjera, otpočela je jedna neobična priča ...
    Potpuno atipična ...
    Atipična i za muzičara, a još više za nogometaša ...
    Odličan učenik, talentirani nogometaš, sjajni pedagog, preduzimljivi profesor, Dževad je Šabanagić zacrtao jedan posvema neobičan portret koji će njegovu, ionako markantnu pojavnost, uskladiti sa načinom života jednog Grada, njegovim ritmovima i njegovim tempom ...
    Dževad je Šabanagić profesor komorne glazbe na Univerzitetu. Dževad je Šabanagić protagonist te iste glazbe u onom dijelu naše stvarnosti koju nazivamo čistom i nepatvorenom Umjetnošću. On je prva violina Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55, nekadašnjeg Sarajevskog gudačkog kvarteta, Sarajevske filharmonije.
    Dževad je Šabanagić, jednostavno nezaobilazna markacija naše suvremene glazbe.
    I onda kad interpretira klasičnu glazbu, i onda kad pomaže napretku lakoglazbenih pokušaja, ali i onda ka uz životnu saputnicu violinsko miloglasje pokloni izvornom sevdahu.
    Dževad Šabanagić profesor sarajevske univerze ostaje isti ...
    Maestro, koji nikada nije bez violine.
    Uvjeren sam da i noću, u maestrovo sanje ulazi tonovlje, a braća mu po nesnu postaju i ostaju Bah, Vivaldi, Dvoržak, Jeličanin, Jusić ...
    U njegovom životu traje jedan golemi Dan.
    U njegovom životu nema noći.
    Jer, magičari zvuka i duša od Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55, ali i duša od čovjeka profesor Dževad Šabanagić opstaje kao vehementni stehanovac glazbe ...
    Tisuće sati proba, tisuće sati ljubavi za violinu ne može zamijeniti ništa što bi moglo kazati snažniji dojam o Dževadu Šabanagiću.
    Samo ti sati probanja, ta autentnična utakmica sa vremenom, ti brojni nastupi i ta nesanica od umjetnosti mogu okarakterisati Maestra sa violinom.
    Nikada neću zaboraviti prizor iz filma Vefika Hadžismajlovića u kojem Maestro dostojanstvenim korakom promiče niz svoje Kovače i ratnom Sarajevu hita pokloniti milozvuk najdražeg instrumenta ...
    Nikada neću zaboraviti ni dan kada sam sa Maestrom u zagrebačkoj koncertnoj dvorani dijelio zaustavljeni dah najprobirljivije glazbene publike Grada podno Griča ...
    Nikada neću zaboraviti da su Maestro i njegova violina toliko istisnuli pogani ljudske, a toliko ulili ljubavi i ljepote ljudske u naš svijet da je danas plamenitije živjeti kad u snove ti dolazi milozvuk Dževadove violine ...
    Fala starici Majci što dane zlaćanog zrenja, ljudskog poklanja jednom muzičkom čudu, a to je naš Dževad, sarajevski ...
    Hvala Dževadu što oplemenjuje moju i našu stvarnost ...

Gradimir Gojer